четвртак, 2. септембар 2010.

NEIZGOVORENE REČI


Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam…
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima…
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Đorđe Balašević

6 коментара:

  1. neko ipak shvati, a neko nikada. Eh te neizgovorene reci....
    Hvala ti draga na ovakvom divnom tekstu, nije mi bilo poznato do sada ovo Balasevicevo delo. Zaista je dirljivo. Hvala ti i za sve lepe reci na Stasinom, Biljinom i mom blogu. Divna si osoba i puno te volimo.

    ОдговориИзбриши
  2. kao moj novi sljedbenik imaš nagradu na mom blogu...
    http://argopirgasto.blogspot.com/
    nadam se da ćeš ju preuzeti:))...
    pozdrav iz rijeke:))....
    M.........

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala Pipi od <3
    Mare, drago mi je da sam dobila nagradu od Vas, hvala Vam od srca...

    ОдговориИзбриши
  4. pregledala sam malo vaš blog i jako mi se sviđa vaše pisanje, vidi se da je svaka riječ napisana iz duše.
    Sve pohvale, odlično!
    Šaljem vam veliki i topli pozdrav iz Rijeke.
    Zondra Art

    ОдговориИзбриши
  5. Drago mi je draga Zondra, sve vase pohvale mi znace i dace mi podstrek za pisanjem...
    Najvaznije da tu pisanu rec ima ko da primi...
    Hvala od <3 srdacan pozdrav iz Bora...
    Dobra vila

    ОдговориИзбриши
  6. "Hvala ti draga na ovakvom divnom tekstu, nije mi bilo poznato do sada ovo Balasevicevo delo. "

    Pa nije ovo Balasevic napisao nego Paolo Koeljo...

    ОдговориИзбриши