петак, 15. октобар 2010.


Ovo je pesma besmrtna, gde reci i bez pisanja padaju na polje papira...
U ovoj pesmi nema rime ni prostog sloga, ona je takva kakva jeste i tice se mene i moga zivota ...
Ja bi` da trajem kol`ko i ona a`l ne da mi vreme, neprijatelj ljuti... Kosi mi sate, odose minuti...
Znam da je kasno i da sve drema i cuti, ali ja bi da vicem ko`lko me glas moj ponese, tu sam jos uvek zelim stihove da vam prenesem...
Pa neko ce nekad onako iz nehata mozda i reci, pisase neko vec o tome... Kako ono bese...
Zato i urlam da svet me cuje...
Postujte moje vreme dok jos tece...
Umorni pesnik san u javu pretvara...
Stihovi iz duse sramezljivi i goli kriju se iza redova celih...
Latice ruza rasute po cipkanom stonjaku koga heklase umorna staracka ruka moje bake...
I staro naliv pero sto skripi po papiru dok mastilo toci,
suzne oci i dusa meka...
Kosa rasuta... Mirise plavi jorgovan... Cveta i zova tu ispod strehe gde laste gnezdo svise...
U grudima bol... Tesko se dise...
Kisa... Duga... Suncevi zraci sneni... Jutro na mom uzglavlju...
I pesma koja leci...Spojene misli sa osecanjima ... Ko poj slavuja i seve u zelenom lugu, tu gore iznad moje kuce...
Moja kuca... Moj zavicaj...Moji ljudi...
Sve je moje... Samo rane nikako da zalecim...
A svaka stara novu ranu otvara...

2 коментара: